Došao je neki period u životu kada sam počela da živim sporije, opuštenije i prisutnije. Ne znam tačno kada se desio, ali je došao u vidu unutrašnjeg mira. Svesno sam prestala da obraćam pažnju na stvari i situacije koje nisu pod mojom kontrolom. Prihvatila sam da nisam savršena i da se ne mogu dopasti svima, niti je to potrebno. I ok sam sa tim.
Previše razmišljanja, dovelo je do propitivanja i do odgovaranja na neka pitanja koja se dugo nisam usuđivala sebi da postavim. Nisu sva pitanja bila prijatna ali su svakako bila korisna i neophodna.
To je period u kome sam često slušala različite podkaste koji se bave temam biznisa, psihologije, ličnog razvoja. Dozvolila sam sebi da radim neke stvari koje sam dugo želela i da ih radim bez obzira na to šta će reći okruženje, kako će reagovati i koja će cena za to biti. Reakcije su bile različite. Nisam imala nikakva očekivanja od ljudi iz okruženja, činilo mi se da sam predugo zapravo udovoljavala okolini sa ciljem da se dopadnem, da ispunim neka ustaljena očekivanja i da živim u skladu sa njima. U tom procesu i na tom putu, često sam zaboravljala i svesno zanemarivala sopstveni glas. Utišavala sam ga, sklanjala, mislila da je samo tu da me ometa.
To je bio period kada sam radila onako kako sam najbolje umela u tom trenutku, dešavao se život, porodica, deca su rasla, roditelji su otišli sa ovog sveta, zdravlje je bilo poljuljano. Prosto se dešavao život, u svom sirovom obliku, u iščekivanju nečega. Živela sam u skladu sa uverenjima koja sam nosila u sebi, kao majka, supruga, roditelj, prijateljica, sestra, ćerka, saradnica, komšinica, blogerka, predavač, frilenserka i u mnogim drugim ulogama koje su u tom trenutku bile važne. Razumem da je to bio deo mog procesa razvoja, života i rada. I ok sam sa tim, nigde nisam pogrešila, učila sam o svetu i o sebi.
Onda je došao taj talas, trajao je neko vreme, ne znam koliko ali to sada nije ni važno. Putovanja, razdvajanja, suočavanja sa zdravstvenim stanjima, životnim teškoćama – sve je to bio proces rasta i razvoja. Promena. Tiha, unutrašnja. Iz moje tačke gledišta preko potrebna, neizbežna, snažna i intenzivna, otrežnjujuća. Za okolinu… Pa, doživljena na razne načine, nekome prihvatljiva, nekima ne. I to je u redu.
Tokom perioda te moje tihe promene, imala sam priliku da završim obuku NLP Practitioner, da idem na nekoliko sesija psihoterapije, da pohađam trogodišnju visoku poslovnu školu na smeru finansije i bankarstvo. Ceo taj proces je kao jedan haos koji je došao u moj život da napravi red i strukturu koji su mi nedostajali.
Iz celog tog haosa i svih tih akcija, rodila se ideja o tome šta je sve potrebno uraditi i kakav put je potrebno preći da bi čovek ispunio svoj potencijal? Da li smo svesni da svako od nas nosi nešto fenomenalno i snažno u čemu je dobar, verovatno i najbolji u nekom svom okruženju? Da li nam je jasno da ako ne oslobodimo tu snagu u sebi, da ne možemo biti istinski u skladu sa sobom?
Bilo da je u pitanju pisanje, kuvanje, podučavanje ili nešto drugo, svi smo mi skup veština i iskustava kojima raspolažemo, koje smo tokom svog života i rada razvijali. Svi u sebi nosimo resurse i alate koje svakodnevno koristimo. Vidim to kao toliko dragoceno. Spajajući ovaj ugao gledanja sa mojim dugogodišnjim poslom u foto i video produkciji imam ogromnu želju da pomognem ljudima da pokažu šta je to što rade najbolje, čak vrhunski a što nisu u dovoljnoj meri pokazali drugima.
Na osnovu svega toga, Moj PROCES prerasta u program i u metodologiju koja može da da strukturu procesu razmišljanja, postavljanju ciljeva, definisanju efikasnih strategija, planiranju i usmeravanju fokusa na ono ko smo, šta nam je i zašto važno, da bismo svetu pokazali šta znamo i šta možemo. Kao posledica svega toga, dolazi rezultat koji treba da nas vodi ka unutrašnjem miru jer radimo ono što istinski osećamo da je naše, da nas čini zadovoljnima i ispunjenima. A kao posledica svega toga zajedno, dolazi i materijalna korist i prihod, koji dalje treba da koristimo kao resurs.